Razgovarali u Zagrebu 16 listopada 2014.
Rad vizualne umjetnice Ivane Franke utemeljen je na refleksivnom, konceptualnom pristupu koji preispituje široko polje prostorno-vremenske percepcije. Mnogi radovi Ivane Franke odlikuju se estetskom elegancijom ili naglašenom atmosferičnošću, no te formalne kvalitete su u funkciji problemskog pristupa i destabiliziranja konvencija prostornih i vizualnih doživljaja koji promatrača postavlja u angažiranu, odnosno aktivnu poziciju. Taj pristup Ivana Franke postepeno radikalizira do te razine da umjetnički radovi nestaju kao autonomni fizički objekti, te postaju svojevrsni instrumenti koji djeluju neposredno na neuropsihički aparat promatrača. Uvjerljivost radova Ivane Franke između ostaloga prozilazi iz studiozanog intedisciplinarnog istraživačkog rada koji uključuje razne suradnje s umjetnicima i arhitektima, ali također i s znanstvenicima i drugim stručnjacima.
ORIS: Jedno od temeljnih pitanja Vašega opusa vezano je uz mjesto odvijanja radova – što je ono i gdje se nalazi? U radu Seeing with Eyes Closed to pitanje nameće se vrlo eksplicitno, s obzirom na to da posjetitelji imaju zatvorene oči dok su okruženi tehnologijom koja na njih izravno djeluje. Gdje je to mjesto na kojem rad egzistira?
Ivana Franke: Definirala bih to mjesto odvijanja rada kao sučelje. Fizičar Otto Rössler bavi se teorijom kaosa i u svojoj knjizi Endophysics: The World as an Interface tvrdi da stvarnost postoji jedino kao sučelje – mjesto sučeljavanja vanjskog i unutrašnjeg svijeta1. Dihotomija vanjskog i unutarnjeg prostora na neki se način dokida. Kod vanjskog prostora došli smo do zaključka da apsolutna objektivnost ne postoji, tradicionalna težnja znanosti da odvojeni promatrač otkriva zakone prirode je propala. Kvantna fizika nam govori da promatrač sudjeluje u procesu mjerenja i promatranja. S druge strane, negdje krajem 1980-ih, fenomenologija dovodi u pitanje subjektivnost kao apsolutnu kategoriju narativnog sebstva. Možemo reći da fiksni subjekt ne postoji ni fizički, a ni kao psihološka kategorija. Također, recentna teorija svijesti kognitivnog znanstvenika Donalda Hoffmana tvrdi da funkcija perceptivnih iskustava nije da daju točnu sliku vanjskog svijeta, već da svijest stvara optimalno sučelje specifično za ljudsku vrstu. U Seeing with Eyes Closed, pa i u drugim radovima, pokušavam modificirati to sučelje na način da ono postane primjetljivo, što se događa kada vanjski podražaj i perceptivna reakcija ne korespondiraju. Instalacija modificira ono što zovemo vanjski prostor te stvara afekt koji je i mentalni i tjelesni. U Seeing with Eyes Closed naglašen je taj unutarnji aspekt. Rad se zapravo događa u tijelu, odnosno u umu posjetitelja.